GO ONE MORE/BIT ĆE TI PO VJERI TVOJOJ
Mjesto radnje: Lovran. Vrijeme radnje: 19.7. – 6:00 ujutro.
Treći trening trčanja taj tjedan. Nisam očekivao previše. Vlaga je opasna već danima, oko 80 posto, možda i više, vruće je i nema zraka. Cijelo mjesto smrdi na ulje u kojem se prži hrana, smrdi smeće na toplini koje se tovari u kamione i proliveno pivo. Noge su mi teške ali grabim i guram. Nisam se ni okrenuo, a već sam skoro izašao iz Lovrana. Lovim sjenu ne bih li što duže izdržao jer sunjara već ozbiljno tuče u glavu koja mi je dovoljno teška od misli.
Radio sam dan prije popis ljudi koje ću zvati na podcast na jesen i jedan od njih je bio Marko Babić, u tom trenu još živ i podsjeća me jako na mog pokojnog frenda Hrvoja Kovača čije sam liječenje od sinovijalnog sindroma dokumentirao. Sličnu priču imaju obojica, nevjerojatni borci, kao svjetionici sjaje i govore nam hej jebote možete što god poželite, kaj ste se stisli, gle mene kroz šta prolazim, udarajte i budite.
Trčim i mislim si jebote trčim za njih, za svu tu djecu koja nikada neće moći trčati po krivinama, usponima, za siromašne koji nemaju za kruh, a kamoli za tenisice i primisao da bi mogli trčati. Trčim i grabim. Oko petog šestog kilometra dolazim do jedne male crkve na jednom od uspona, nevjerojatno me podsjeća na crkvu kakve je Sergio Leone snimao za svoje vesterne. Sunce piči a po dubini iza crkve se nalazi Cres i veliko plavetnilo na nebu i dubini. Prekrižim se i kažem bogu hvala što imam snage i zdravlja i nastavljam.
Sad već nema ni loših mirisa, dapače sve loše zamijenila je lavanda, ružmarin, sol po kamenu, miris smokve…trčim i mislim si pa mogao bih kao i jučer odvalit 14km do točke do koje sam išao. Super je cesta. To ću izdržati, ali neki inat, život u meni koji predstavljam, koji jesam me tjera dalje. Govori mi ma daj odi pogledaj malo dalje kaj se tamo skriva, pobjedi se, bar za 100m. Trčim, trčim i dolazim do Mošćenićke Drage, ulazim u centar i spuštam se nevjerojatnom nizbrdicom dole u mjesto i mislim si trebat će ovo popet kad ću ići nazad. Hoću li se zaustaviti? Uvjeti nisu na mojoj strani, a nemam ni vode, ali znam da ću se za to snaći. Nastavljam. Kao malo dijete gledam, upijam, trčim i uživam. Prošao sam M.Dragu i došao na još jedan veliki uspon i kažem si stajem na 10.5 km i okrećem se nazad.
Maznut ću svoj prvi polumaraton. Mogu ja to, noge slušaju. Derem brdo, dolazi mi auto u susret i pozdravljaju moj pothvat. Pune me energijom.
Dolazim do jednog usamljenog drveta uz cestu, a nasuprot njega na zidu piše crvenim slovima VOLIM. Znao sam da je to sinkronicitet svemira koji mi govori, hej na pravom si mjestu, bravo ti. Sve je dobro. Okrećem se nazad. Osjećam se kao zmaj. Obično između 12 i 14 km osjećam svjetlost, upijam ju i svjetlim. Ne znam kako bih to drugačije opisao. Transcendentalni trenutak. U zoni sam. U polju.
Čist od svega uzemljen i spojen sa svime.
Svima želim ljubav, sreću i mir. Pičim. Pičim. Vraćam se u Mošćenićku Dragu. Prolazim centar i dolazim na dio kojeg sam se usrao kada sam ga prolazio. Iz svjetlosti izlazi majmun i preuzima kontrolu. Kreću misli. Prerano sam krenuo u napad na polumaraton. Noge mi još nemaju tu snagu. Kreću bolovi. Dah je još dobar. Noge guraju. Trip. Derem brdo i ne vjerujem. Nema mu kraja. Još imam skoro 7 km do povratka od kud sam krenuo…
Tu i tamo jezik mi verbalizira majmuna ali ne odustajem. Sve kreće škripat. Ne vjerujem. Vučem se kao da sam od cementa. Sunce me tuče. Diže se vrućina. Napokon izlazim na vrh tog uspona i nastavljam. Tijelo mi vrišti Nećuuuu, staniiiiii. Hodaaaaj. Stajem na trenutak i hodam deset koraka i mislim si pa kaj je ovo? Jesam donio odluku pa sad odustajem i hodat ću do Lovrana? Marko digni se i trči. Guram se i krećem trčat. Dolazim do 17km i vidim jednu gospođu kako mete terasu. Stajem kako bih je užicao vode jer sam presušio.
Daje mi čašu i pita me gdje sam trčao. Kažem joj, a ona uzvrati samo sa uuu. Sve se događa u dvadesetak sekundi. Nisam ni mogao popiti cijelu čašu. Nastavljam. Gledam na sat. Imam još 4km. Gledam na sat. Imam još 3km i 800m. Gledam na sat 3km i 300km. Sporo to ide. Tijelo se probija. Boli ali ide dalje. Majmun me grize. Sunce me topi kao sladoled. Ne dam se. Nikad se nisam ovako fizički probijao. Dolaze usponi, ljudi idu na plaže. Koljena mi škripe. Desni kuk isto nešto priča. Asfalt se topi. Fakat mi je teško. Gledam na sat. 19km. Pa di je više taj Lovran. Probijam se.
Ako sam istrčao 19km pa mogu još dva. Kaj je Cindrić? Teško a? Guram. Dolazim do živica gdje sam mislio uloviti hlad. Nema ga. Sunce se diglo. Ipak sam danas prebacio dva sata trčanja. Udara me, ali sad sam blizu. Smrdi mi sve. Nisam zadovoljan jer ovo je mučenje i to ozbiljno mučenje, ali odluka je odluka.
Ulazim u Lovran. Noge počinju same vući. Tijelo vuče. Prebacio sam. Majmuna nema. Dajem gas. Ulazim na Lungomare u čisto Sunce i dajem gas. Dajem sve od sebe i šprintam, jurim, taj beton je moj beton koliko god bio smlavljen u tom trenutku i dolazim do točke od koje sam krenuo. Spržen ali ponosan na sebe.
Čujem neke gospođe u kafiću gdje sam zamolio za drugu čašu vode kako govore, ljudi bi ipak morali paziti na sebe, a ne se tako iscrpljivati, aludirajući na mene jer im valjda izgledam kao da sam iz mora izašao nakon što sam smlavio Moby Dicka, a upravo se tako i osjećam.
Sjedam na plažu i ponizan sam. Shvaćam napokon na što sam se odlučio. Što znači trčanje. Što znači tjelesni napor. Distance od 5, 10km su smješne naspram ovih 21km. Što je tek maraton, a što je tek ultramaraton??? Shvaćam da moram dati sve od sebe, sve ali sve, svakodnevno vježbati, sustavno raditi, jačati, gurati i grabiti ako želim ostvariti Mosa Bavlju 64000 i djeci i siromašnima uz pomoć društva dati potrebno. Doslovno moram sve znanje koje imam staviti na hrpu i svakodnevno ga prakticirati i ne samo to nego moram razvijati i novo znanje koje još nemam, moram naučiti jako puno toga i biti jako ali jako S T R P LJ I V.
Tek tada ću imati neku šansu za ovo istrčati.
Sretan sam jer sad znam što mi je činiti.
Pobijedio sam tijelo. Spojio sam um i tijelo. Od majmuna sam došao do zmaja. Okinuo sam prekidač koji sam našao u mraku i otkrio nevjerojatnu snagu kojoj svi pripadamo. Upalio sam prekidač i potrgao sam ga. Nema nazad.
Pišem ovo tri tjedna od tog trenutka. Maznuo sam još dva polumaratona od ovog iz Lovrana. Danas sam trčao 23.8 km, a polumaraton brže za 20 min od ovog iz Lovrana.
Treniram svaki dan, noge, kukovi, stopala, cijelo tijelo, radim trkačke vježbe mobilnosti i snage, radim funkcionalne treninge, animal flow, qi gong, prakticiram hladnu terapiju, cbd kad osjetim potrebu, msm, d vitamin, probiotike, nosim svaki dan sina na glavi, utege na nogama…
Rad, disciplina, žrtva za veće dobro pripada ljubavi i ljubav onda ide kroz nas, nema većeg dara kojeg si međusobno možemo dati. Osjećaj da sve ovo radim kako bih pomogao drugima koje ni ne poznajem ne poznaje granice.
Bez osvještenog nagona povezanosti, koji je peti polazišni nagon Brendona Burcharda nema sreće. Moramo osjećati više zajednicu kojoj pripadamo, naše obitelji, naše prijatelje, moramo nekako si to staviti na listu prioriteta kao i sve ostale stvari kojima posvećujemo svoje vrijeme.
Moramo živjeti i vjerovati da su ljudi dobri i zanimljivi i da imaju dobre i zanimljive osobine i to ćemo onda pronaći u svakome. Moramo staviti ego na stranu i gledati ljude ne kao prepreke ili natjecatelje već kao članove svog tima ili dostojne suparnike na životnom putu od kojih možemo puno naučiti.
Budimo iskreni i duboki u našoj komunikaciji s našim prijateljima, s našim obiteljima, s poznanicima, s našim suradnicima. Vjerujmo jedni drugima i pomažimo si. Zezajmo se i šalimo. Gurajmo se prema naprijed.
Pitajte se od 1 do 10 kakve odnose imate u životu i kako ih možete promijeniti na bolje? Što možete napraviti?
Pohvalimo se međusobno za to što jesmo. Zato što smo živi i da je svijet fenomenalno mjesto baš zato jer smo mi u njemu.
BUDIMO NAVIJAČI, A NE CINICI!
Recite si: JA ZASLUŽUJEM DUBOKE, BRIŽNE, I POTPUNO ANAGŽIRANE ODNOSE S LJUDIMA KOJI ME OKRUŽUJU.
Nekad trčanje zna biti jako solo igra, i baš zbog potpore ljudi koji me prate, zbog komentara drugih trkača i ljudi općenito, savjeta za dalje i ljubavi moje obitelji i prijatelja to ne bi bilo to.
JEDAN ZA SVE I SVI ZA JEDNOGA!
MOSA BAVLJU LJUDI!
