NITKO TI NIŠTA NE DUGUJE
Nitko nam ništa ne duguje. Nitko ti ništa ne duguje.
Ta mi se misao uz mnoge druge vrtila danas u glavi dok sam lovio svoju devetu polumaratonsku distancu. Pročitao sam je ovog ljeta u knjizi „Go one more“, autora Nicka Barea i nekako zaboravio na nju.
Šest je ujutro. Trčim već 40 minuta i došao sam do ruba Jarunskog jezera. Još je noć. Izgleda kao da će kiša, ali tek za koji sat. Okinuo sam fotku jer me i kadar dovukao da se tu stanem. Volim to. Trčanje i fotkanje. Nisam mašina. Čovjek sam koji uživa u svakom koraku s prirodom.
Gledam taj kratki trenutak jezero i pitam se šta ja tu radim? Zašto trčim? Maknuo sam se iz komfora, ostavio sam ženu i dijete u sobi u pet ujutro i sasvim sam trčim kroz mrak. Ne kažem si ništa. Spišam se i nastavljam. Idem krug oko jezera.
Trčim i bacam stvari u recycle bin, pitam se zašto o tome razmišljam, zašto me majmun u glavi gnjavi s pizdarijama. Lako dolazim do korijena stvari. Ego. Uvijek je ego u pitanju. Pronalazim prolaz u svjetlost. U bazen snage koji mi govori jači si od ovih sranja. Prostata koju nešto osjećaš jer si neki dan bio dosta vremena kompletno mokrih gaća? Stvar prošlosti. Ako ti i zaškripi riješit ćeš. Tijelo osjeća bol kako bi postalo jače.
Ulazim u dijaloge s ljudima za koje nisam ni znao da me muče. Izlaze kao neki hologrami iz Ratova zvijezda. Doslovno na glas sam si rekao, koji kurac Marko? Kaj je s tobom? Od kud toliko gnjeva? Otpuštam. Otpuštam. Otpuštam. Ulazim korakom u prostor mira. Bivam. Ne muči me više ništa. Postojim.
Trčim i dolazim do te misli: Kaj si se stiso? Nitko ti ništa ne duguje. Toliko puta se osjećamo privilegiranima, razmaženima, stalno očekujući ne znam koji k. da se dogodi, a činjenica je, odnosno istina je, ako nešto želiš ostvariti, napraviti, realizirati onda to moraš napraviti sam.
Kasnije dolazi faza kada će ti ljudi uletiti, pomoći, prepoznati tvoj trud i rad, ali činjenica je ako ti ne pogneš glavu, ako se ti ne predaš 200 posto u to i kreneš iz rova kroz minsko polje u noć u nepoznato ništa se neće dogodit. To je tvoja ideja. To je tvoja misija. Ili imaš snage za nju i sposobnosti ili nemaš. Jesi li spreman promijeniti priču ili nisi?
Doslovno ona izlizana vojna legionarska izreka: Marširaj ili umri mi govori sve. Prilagodi se. Pronađi još prostora za prilagodbu. Ne krivi druge jer ti nešto nisi stigao. Oni nemaju veze s tim. Ja sam taj. Ti si taj koji mora reći ok ljestvica je dignuta. Ako je želim preskočiti, moram se spremiti za nju. Bez plakanja. Bez očekivanja ikoga da ti uleti, i da nogicu. Svemir će to tako organizirati na kraju da će se sve posložiti, i ne samo da će na kraju doći nogica, nego će doći lift.
U ovom trenu ako treba manje spavati, biti brži u realizaciji, loviti te mini ciljeve kroz dan onda to treba i napraviti. Jednog po jednog skidati ih s liste. Bez isprike i glupih distrakcija. Sve je moguće jer granice ne postoje.
Bit će zajebano, već je, ali treba zagrlit te napore i izazove, i primiti ih k sebi bez komentara. Probijanje. S kesom na licu. Kada bi ovakvi pothvati poput mog humanitarnog ultramaratona od 64km bili laganica za napravit, svatko bi ih radio. Siguran sam da je svakome od nas dana lista pothvata koje možemo ostvariti i kroz njih spoznati sebe, i svijet, i kompletno bivanje svega sa svim. Dan nam je popis smjerova do vječne ljubavi koju predstavljamo i koju trebamo živjeti prije nego opet uronimo u nju.
Znam da je neprirodno raditi stvari od kojih se osjećamo nelagodno, i gurati se tamo gdje možda fizički i psihički ne želimo biti, ali uvjeren sam na temelju svega što radim ove godine da ne postoji drugi put. Malo po malo gurati se tamo gdje još nismo bili. Osjećaj je fantastičan. Barem meni, a mislim i svima koji su svjesno otišli u prostor koji im je govorio na sav glas izlazi van, ili ne možeš više, stani.
Nemojte se prepasti, i pomisliti, ako prostor vrišti i sve mi govori da tu ne bi trebao biti, zašto baš onda tu moram biti? Zato jer ti ta misao dolazi iz poznatog, ugodnog i udobnog. Jednom riječju dosadnog dobro utabanog puta. Dolazi iz mjesta van forme, dolazi iz mjesta koje je prihvatljivo tebi, ali više ljudima kojima si okružen. Podilazimo programima koje znamo, ali nas na kraju dana ne čine sretnima.
Ove primjere je najlakše objasniti kroz fizičke radnje. Ne želiš vježbati, osjećaš se loše, a svejedno ćeš pojesti kroasan s čokoladom danas i popiti dvije kave s šećerom, i zapaliti pljugu? Zašto? Zato jer ti je to poznato, to prihvaća masa s kojom si okružen, ti se osjećaš prihvaćeno i sigurno. To je sve ok. Ali. Veći smo od toga.
Ne može me nitko uvjeriti u to da ne mogu barem jednom u danu reći ne tamo ne idem, jer to nije dugoročno dobro za mene, nego idem jedan korak u smjeru koji me plaši, ali nakon puno takvih koraka ću biti bliže sebi, i onoj verziji sebe koju mi je svemir, bog namijenio.
Ništa nije teško. Stvarno. Ništa nije teško. Usudi se, usudi se biti ti, autentična zdrava i moćna verzija sebe.
Sjeti se, nitko ti ništa ne duguje, nitko ne može umjesto tebe napraviti sklek, taj telefonski poziv, istražiti to što te zanima, ili bilo što drugo što znaš da moraš napraviti.
Bit će teško. Ko ga šiša. Proći će. Nelagoda je frend, jer da je lako svi bi to radili. Imaš svoj cilj siguran sam. Ne odustaj od njega. Zagrli ga, stavi ga na leđa, u srce, u glavu i kreni.
Kreni 200 posto. Svim srcem svojim. I još malo dalje.
Mosa Bavlju!
FOLLOW THE SUN
Follow, follow the sun
And which way the wind blows
When this day is done
Breath, breath in the air
Set your intentions
Dream with care
Tomorrow is a new day for everyone
A brand new moon, brand new sun
