Druga etapa Mosa Bavlju za Katarinu Nobilo gotova. Istrčao sam svoju drugu ultru u životu koju sam posvetio Katarini s ciljem da joj pomognem prikupiti novac za liječenje.
Nakon desetog izdanja Holjevke, utrke od 5km i prve od dvije etape Mosa Bavlju za Katarinu, ovaj put riječ je bila o Polojskoj ultri. utrci na 50km na Prvenstvu Hrvatske. Za razliku od moje Mosa Bavlju ultre koja je više humanitarnog karaktera gdje je veći naglasak na prikupljanju novca za neku od udruga kojoj je pomoć potrebna uz ekstremni fizički napor od 70km, Polojska ultra je Formula 1 za najizdržljivije i najspremnije među trkačkom zajednicom, Prvenstvo Hrvatske na 50, i 100km, ali opet mjesto zajedništva i podrške. Mjesto gdje se probijaju sve granice poznate čovjeku koje može probiti samo da obuje tenisice, i vidi što je napravio sa svojim tijelom kroz zimsku bazu, kroz svo odricanje, disciplinu. Ako maraton predstavlja cijeli život, ultramaraton je i više toga. Čisto ludilo iscrpljivanja umotanog u nevjerojatan užitak.
Skoro nisam otišao jer mi se doma uvukla gripa i osjećao sam se na trenutke grozno dan prije. Pino kurio već peti dan, ja spavam s njim cijelo vrijeme,…ono svaki mm nekog čudnog osjećaja u tijelu mi je bio sad će me gripa sj. Rekao sam si pa kakav je ovo glupi strah, Rea mi je dala zeleno svjetlo da odem unatoč groznoj situaciji doma, trenirao sam cijele zime za ovo, vratio se nakon ozljede, obećao Katarini da ću za nju trčati, pokrenuo cijelu akciju s Mariom Lovrićem i njegovom sportsko humanitarnom pričom „Trči sa srcem“, obećao Marku Kosu nakon što mi je dao čast da budem dio Snage pokreta da ću nakon 50km još gurati nekog od klinaca u kolicima po stazi barem 5km da osjete što znači trčati…Spremit ću se pa šta bude. Već par dana prije toga sam lagano spremao stvari, gelovi, tablete,…složio sam ruksak, i sve što mi je bilo potrebno. Rekao sam Rei ako zakurim ostajem, ako ne zakurim idem.
Digao sam se malo prije 5 ujutro u subotu, osjećao se ok, vidim puls je pao nisko dok sam spavao, dosta dobar znak da nisam u upalnom procesu, body battery isto dobra…obukao se, sjeo u auto i opalio za Slavonski Brod. Vozim se i mislim si pa koji mi je k. Što meni ovo treba, mali mi je doma koma, nadam se da Marli ili Rea ne budu zakurili, valjda će klinci biti ok…Došao sam u Brod malo iza 7 sati, uzeo broj, zove me Rea, Marli je budan od 5.30. Reko pa jel moguće. Odmah sam si rekao ako već nisam doma onda idem ovo dobro istrčati za dečke, za ljude kojima sam obećao pomoći, za sebe jebemu.
Dolazim do šatora od svog atletskog kluba AK Sljeme, presidente Dragan Janković stavlja zastavu kluba…vidim sve trkačke iskusnjare oko mene, ja ko cigo ruksak na pod i presvlačenje, miksam prahove, gelove brojim, tablete soli…kaže mi Žana kaj ovo tvoje tu na podu, daj stavi stvari do Veronike Jurišić, kaj buš tu na podu Uzbuđenje nevjerojatno među svima. Vidim Maria, napravimo fotku za Katarinu da ljudi vide da smo tu Pozdravljam Marka Kosa u šatoru Snage pokreta koji lovi rekord za Guinnessa s djetetom u kolicima na 100km, upoznajem se s Markom Deša, dolazi brat Daniel Pavlić koji snima njih, roka još kadrove za Mosa Bavlju doks…Vrijeme lagano curi. Vraćam se do šatora od kluba, pita me Janko što smo dogovorili od taktike. Prvih 35km pace 5:00, a onda šta Bog da. Dobro kaže on, da utvrdimo gradivo. Neki od ovih ljudi među kojima se krećem, dosta njih iz AK Sljeme su ozbiljni sportaši, životinje…ultra scena Hrvatske, posebna priča, posebna sorta ljudi.
Idemo na start. Tu se srećem s Ecijom Ojdanić. Njoj je ovo isto pitaj Boga koja utrka. Kaže ona idemo pace 5:00 prvih xy km pa ćemo vidjet. Kažem može. Ecija i ja trčimo jebački, sve oko 4:55 – 5:00 pace, konzumacija gelova dobra, konzumacija elektrolita dobra, vode dobra, pazimo na disanje, sve ide sve radi…Ecija me pazi da ne zabrijem, ne žuri ako nije rekla 50 puta, atmosfera top na stazi i mimo nje. Spikamo, pazi mi još i pričamo na trenutke, jurimo ne kao prvaci utrke, ali za dvoje glumaca jebeno smo profi. Podrška ekipe iz kluba zakon, kaj ti treba, viči rokaj, Janko nas zajebava …and the oscar goes to…
U nekom zavoju na tridesetom km idem prestić jednog trkača i prokližem, raspem se ko pikule u parku, i osjetim nešto na nozi, ali dižem se ekspresno i nastavljam. Nema zajebancije. Došao sam trčati, ne kilavit po stazi. Prelazimo 35km, sve dobro, diže nam se uzbuđenje koliko još toga ima u tanku…Ecija govori nemoj još dizat prerano je. Šta ćeš ako te grčevi ulove…imamo još vremena. Napravimo plan da ćemo držat ovih magičnih 4:58 s povremenim bježanjima prema 4:45 do 45 km i onda opalit pa šta bude.
Nakon 43 km, osjetim nešto u desnom listu i lijevom bedru. Netko kuca. 43km grč, momentalna paraliza. Guram, ali vidim ne ide. Kaže Ecija stani prohodaj pa ćeš vidjet, ona nastavlja pičit. Znam da sam nedavno popio ne znam koju tabletu soli, proradit će, znam da hoće. Nastavljam dalje. Zapinjem spustio sam tempo na 5:15/5:20 ali nastavljam. Još par puta osjetio noge koje se koče, ali nastavljam. Solo zadnjih 6km. Mislim si valjda ću izdržat u p.m. Prvi put se susrećem s ovakvim sranjem. Nisam mogao ubrzati kako sam htio, ali sam izdržao do kraja. Na kraju došao u cilj s vremenom 4:11:58 što je vrijeme brže za sat i pol od mojeg zadnjeg trčanja na 50km kada sam trčao 70km prema Sisku za Mosa Bavlju.
Napravio sam PB i na 30km, tu sam bio brži za 10 min od prethodnog rezultata, i napravio sam PB na maratonu koje je ispalo 3:29:21, što je za 17 min brže od zadnjeg pokušaja. Sve u svemu za jednog trkača od par sezona, što je po meni kao da sam još u pelenama, ne i tako loše.
Ženska elita na 50km, odavno su već bile gotove, jele i pile pivo.
Malo sam odmorio, i otišao do šatora od Snage pokreta Kosa ne vidim, on piči na stazi i dalje za Guinnessov rekord. Tek je na pola od 100km. Deša mi kaže upoznaj Denisa. Denis se namjerno malo zbucao da ti bude teže. Zajebava se. Atmosfera kod Kosa i ekipe fenomenalna. Denisa prebacuju iz kolica u kolica u kojima ću ga gurati i kaže mi Deša uživaj ovo je posebno. Krećem s Denisom krug od 5km, i stvarno je posebna priča. Napričao se s dečkom, i kada mi je rekao da mu je ovo genijalno kao da on trči u utrci shvatio sam koliko je velika filozofija Snage pokreta, i srce Marka Kosa i njegove ekipe. Skuhali mi kavu dali kolača peciva…Danijel snima cijelo vrijeme s osmijehom na licu.
Zvoni mi telefon, Rea zove: dečki ne spavaju! Dolazim. Spakirao se, s prezidenteom razmijenio još par riječi, i saznao da za sat i pol Hrvatska će imati novi rekord na 100km Mirjana Šimek Bilić jede stazu. Pokupio sam mršavi gulaš, odbio pivo koje je stvarno dobro izgledalo, i krenuo prema Zagrebu. Organizacija utrke je inače bila fenomenalna, volonteri uz stazu super, navijači genijalni, jedna ekipa me full dizala tokom cijele utrke na 3km od starta, pičili su cijelo vrijeme grunge i trash metal dok su čekali da im meso i riba zacvrči.
Zahvalan sam na ovome iskustvu, zahvalan sam na svim ljudima koje sam upoznao, koji su mi dali podršku, koji daju podršku Mosa Bavlju priči. Hvala Mariu Loviriću što se uključio jer je uopće nema sumnje ovoj akciji dao ekstra dimenziju, hvala Davoru Soltanu što je trčao za Katu 50km, hvala svima koji ste uplatili novac za Katarinu, i svima vama koji ćete se tek uključiti. Ako možete i želite pomoći IBAN broj za humanitarku je koja traje do 9.4. HR9824070001500023652 Više informacija o Katarini možete saznati ovdje www.zakatinkorak.hr
Uskoro ću objaviti informacije što smo postigli s akcijom, i nove informacije vezano uz Mosa Bavlju humanitarni ultramaraton koji opet trčimo od Zagreba do Siska 18.5. Uvest ćemo i distancu od 42km, i od 50km. Ne budi lud da ne trčiš. J
Mosa Bavlju divovi!
Mosa Bavlju vi predivni ljudi.
